Jutro poslije

 

Vjerojatno sam o tom jutru pisala ranije na bivšemu blogu jer 20 godina koje su protekle od dana koji me ubio, onakvu kakva sam bila i kakva sam mogla postati, nije kratko vrijeme. Naprotiv, dugo je. Predugo jest.  Za moje čekanje i za moj život. 

Dakako, kako se ovog mjeseca približavao 1. srpnja tako su sjećanja postajale intenzivnija, nema ni sata u danu, a da me nešto ne podsjeti na svaki takav dan koji je prethodio najužasnijem. Takva ista bolesna vrućina, sparina, pranje i peglanje robe, očekivanje nekakvih vijesti, ne znam sad kakvih to, i onda, sjećanje na tu subotu, jutro te subote, potom preskok do popodnevnih sati  jer ranije je još bilo sve ono moguće, nemoguće, i postojalo je objašnjenje i nada. Predvečer, vani i u stanu teška omara, mentalni pritisak mogućnosti sve jači i – vijest.  I očaj  i nevjerica i odbijanje makar i primisli. Ipak, zaspala sam što od iscrpljenosti što od pomoćnih pomagala.

A onda, naglim buđenjem negdje u ranu vrelu zoru, javila se primisao da nešto nije u redu. Nisam u prvi tren mogla fokusirati svoje misli, pažnju, sjećanje, a onda prisjećanje, opet šok, mučnina, nagon za povraćanjem, odbijanje takvih sjećanja i želja da se okrenem u krevetu i zaspim i tako odagnam ovaj užasan, ovaj nevjerojatan, ovaj najteži san. Jer morao je biti san iako su moje oči bile budne, širom otvorene.

Umag, 1. srpnja  2006. - 2026.

                                                     

 

Neka bude….

Svoj blog istog imena „Emocija“, pokrenula sam 14.09.2006. godine putem blog.hr servisa. Prije četiri dana, točnije 1. ožujka 2026. servis je ugašen. Ne znam koliko sam postova napisala, uredila, objavila, ali u gotovo 20 godina trebalo ih je biti puno.

Vjerojatno je da se ne bih tada odlučila na pisanje svog bloga jer iako sam radila uz pomoć kompjutora te koristila sve mogućnosti koju pruža nova tehnologija, nisam bila od onih koji će ići „grlom u jagode“. Nedostajalo mi je iskustvo, poznavanje engleskog jezika, mladenačka znatiželja i brzina u prihvaćanju i korištenju novih alata. Pa ipak, otvorila sam ga. Snalazila se kako sam znala i umjela, sama, bez pomoći. Bilo je svega i svačega ali na kraju krajeva blog je profunkcionirao i u određenim momentima imao je brojne komentatore i komentare.

Ovdje bih željela reći da mi je pisanje na blogu pomoglo. Jer blog je nastao ne iz puke znatiželje kako će tko ocijeniti moje misli, rečenice, zaključke i radove već iz potrebe koju mi je nalagala vlastita psiha.

Naime, 2,5 mjeseca prije objave prvoga posta, izgubila sam svoje dijete. Svoju kćer. Una je tada imala nepunih 24 godine i smrtno je stradala, odnosno poginula je u saobraćajnoj nesreći kod mjesta Duino, Italija. Bila je lijepa, bila je dobra, bila je pametna i snalažljiva. Završila je fakultet, zaposlila se (malo izvan struke ali sve je trebalo pripomoći u daljnjoj karijeri) u jednoj turističkoj agenciji i vodila grupe na izlete po tuzemstvu i još više, inozemstvu. Hitala s jednog zadatka na drugi, često neispavana i umorna. Preumorna. Bila je vozačica ali „friška“. Neiskusna, svakako za automobil kojeg joj je ustupio vlasnik agencije u kojoj je radila iako je trebao znati, i znao je, da vožnja može biti fatalna jer Una je malo ranije stigla s drugog puta i već ju je poslao preuzeti novu grupu. Očito vozača nije našao. Ali nju jest.

I tako se desilo….. Što se događalo od tog 1. srpnja 2006. nama, njenim roditeljima (bila je usput i jedinica) teško je opisati, ali sam prije malo vremena doslovno proučila značenje pojmova anksioznosti, trauma, PTSP-a kod osoba koje su izgubile najbliže. Trebala sam se uputiti u te definicije i medicinska značenja radi druge osobe te sam usput shvatila što sam to doživjela, što sam to morala proživljavati i što jesam proživjela.

Kažem, taj raniji blog mi je pomogao da doslovno ne poludim jer nisam imala s kime više pričati o NJOJ. Nakon nekog vremena po događaju, ljudi su prestali slušati ako su i slušali. Nije to bila njihova priča i njihov život, pa onda..? A ja sam pisala i pisala i pisala, kad god mi je bilo mučno i teško, a bilo je. Pa su se na tom mom blogu našli ljudi istih sudbina i istih emocija i bilo je lakše. Jer uvijek je lakše kad je tragedija doživljena s više strana i kad se ista može podijeliti. Bile su tamo osobe koje sam doživjela kao svoje rame za plakanje, mislim da se tako kaže. Podrška svakako. Vremenom su se posjetitelji prorijedili jer smo svi – zašutjeli. Zašutjeli spram drugih, dok unutra i dalje gori i gori, jednaki požar.

Mislila sam da ću gašenjem blog.hr servisa prestati pisati blogove u vezi nje, moje kćeri, ali sam  promijenila mišljenje. Jer blog mi i dalje treba. Ne zbog toga što mislim da će ga itko čitati, sada mi to više nije važno kao što mi je bilo, sada znam šutjeti. I naučila sam trpjeti. Treba mi da negdje, na nekom mjestu koje sam uredila za nas dvije, gledam u njenu sliku kad nemam drugo i da joj se obraćam ne očekujući odgovore. Možda će biti češće, možda neće, ali neka bude….