Vjerojatno sam o tom jutru pisala ranije na bivšemu blogu jer 20 godina koje su protekle od dana koji me ubio, onakvu kakva sam bila i kakva sam mogla postati, nije kratko vrijeme. Naprotiv, dugo je. Predugo jest. Za moje čekanje i za moj život.
Dakako, kako se ovog mjeseca približavao 1. srpnja tako su sjećanja postajale intenzivnija, nema ni sata u danu, a da me nešto ne podsjeti na svaki takav dan koji je prethodio najužasnijem. Takva ista bolesna vrućina, sparina, pranje i peglanje robe, očekivanje nekakvih vijesti, ne znam sad kakvih to, i onda, sjećanje na tu subotu, jutro te subote, potom preskok do popodnevnih sati jer ranije je još bilo sve ono moguće, nemoguće, i postojalo je objašnjenje i nada. Predvečer, vani i u stanu teška omara, mentalni pritisak mogućnosti sve jači i – vijest. I očaj i nevjerica i odbijanje makar i primisli. Ipak, zaspala sam što od iscrpljenosti što od pomoćnih pomagala.
A onda, naglim buđenjem negdje u ranu vrelu zoru,
javila se primisao da nešto nije u redu. Nisam u prvi tren mogla fokusirati svoje
misli, pažnju, sjećanje, a onda prisjećanje, opet šok, mučnina, nagon za
povraćanjem, odbijanje takvih sjećanja i želja da se okrenem u krevetu i zaspim
i tako odagnam ovaj užasan, ovaj nevjerojatan, ovaj najteži san. Jer morao je
biti san iako su moje oči bile budne, širom otvorene.
Umag, 1.
srpnja 2006. - 2026.
