Neka bude….
Svoj blog istog imena „Emocija“, pokrenula sam 14.09.2006.
godine putem blog.hr servisa. Prije četiri dana, točnije 1. ožujka 2026. servis
je ugašen. Ne znam koliko sam postova napisala, uredila, objavila, ali u gotovo
20 godina trebalo ih je biti puno.
Vjerojatno je da se ne bih tada odlučila na pisanje svog
bloga jer iako sam radila uz pomoć kompjutora te koristila sve mogućnosti koju
pruža nova tehnologija, nisam bila od onih koji će ići „grlom u jagode“.
Nedostajalo mi je iskustvo, poznavanje engleskog jezika, mladenačka znatiželja
i brzina u prihvaćanju i korištenju novih alata. Pa ipak, otvorila sam ga.
Snalazila se kako sam znala i umjela, sama, bez pomoći. Bilo je svega i svačega
ali na kraju krajeva blog je profunkcionirao i u određenim momentima imao je
brojne komentatore i komentare.
Ovdje bih željela reći da mi je pisanje na blogu pomoglo.
Jer blog je nastao ne iz puke znatiželje kako će tko ocijeniti moje misli,
rečenice, zaključke i radove već iz potrebe koju mi je nalagala vlastita psiha.
Naime, 2,5 mjeseca prije objave prvoga posta, izgubila sam
svoje dijete. Svoju kćer. Una je tada imala nepunih 24 godine i smrtno je
stradala, odnosno poginula je u saobraćajnoj nesreći kod mjesta Duino, Italija.
Bila je lijepa, bila je dobra, bila je pametna i snalažljiva. Završila je
fakultet, zaposlila se (malo izvan struke ali sve je trebalo pripomoći u
daljnjoj karijeri) u jednoj turističkoj agenciji i vodila grupe na izlete po
tuzemstvu i još više, inozemstvu. Hitala s jednog zadatka na drugi, često
neispavana i umorna. Preumorna. Bila je vozačica ali „friška“. Neiskusna,
svakako za automobil kojeg joj je ustupio vlasnik agencije u kojoj je radila iako
je trebao znati, i znao je, da vožnja može biti fatalna jer Una je malo ranije
stigla s drugog puta i već ju je poslao preuzeti novu grupu. Očito vozača nije
našao. Ali nju jest.
I tako se desilo….. Što se događalo od tog 1. srpnja 2006.
nama, njenim roditeljima (bila je usput i jedinica) teško je opisati, ali sam
prije malo vremena doslovno proučila značenje pojmova anksioznosti, trauma,
PTSP-a kod osoba koje su izgubile najbliže. Trebala sam se uputiti u te
definicije i medicinska značenja radi druge osobe te sam usput shvatila što sam
to doživjela, što sam to morala proživljavati i što jesam proživjela.
Kažem, taj raniji blog mi je pomogao da doslovno ne poludim
jer nisam imala s kime više pričati o NJOJ. Nakon nekog vremena po događaju,
ljudi su prestali slušati ako su i slušali. Nije to bila njihova priča i njihov
život, pa onda..? A ja sam pisala i pisala i pisala, kad god mi je bilo mučno i
teško, a bilo je. Pa su se na tom mom blogu našli ljudi istih sudbina i istih
emocija i bilo je lakše. Jer uvijek je lakše kad je tragedija doživljena s više
strana i kad se ista može podijeliti. Bile su tamo osobe koje sam doživjela kao
svoje rame za plakanje, mislim da se tako kaže. Podrška svakako. Vremenom su se
posjetitelji prorijedili jer smo svi – zašutjeli. Zašutjeli spram drugih, dok
unutra i dalje gori i gori, jednaki požar.
Mislila sam da ću gašenjem blog.hr servisa prestati pisati
blogove u vezi nje, moje kćeri, ali sam
promijenila mišljenje. Jer blog mi i dalje treba. Ne zbog toga što
mislim da će ga itko čitati, sada mi to više nije važno kao što mi je bilo,
sada znam šutjeti. I naučila sam trpjeti. Treba mi da negdje, na nekom mjestu
koje sam uredila za nas dvije, gledam u njenu sliku kad nemam drugo i da joj se
obraćam ne očekujući odgovore. Možda će biti češće, možda neće, ali neka bude….
